ANDE, Argentina
VISOKI STRAŽAR ANDA
Nakon europske dive “Bijele dame” (Mont Blanc), put, upleten u sagu “Planine mojeg života”, lagano je plutao preko kontinenata, pronalazeći odjek usred visokog stražara Anda, Aconcaguae. Za svakoga tko se bavi planinarenjem, Aconcagua je veliko ime i ujedno jedan od “Seven summits”, izazov sedam vrhova. Svake godine najviša planina izvan Himalaja privlači ljude iz cijelog svijeta tijekom sezone penjanja, koja traje od studenog do ožujka. Svatko tko je u potrazi za planinskim izazovom prije ili kasnije se suoči s Aconcaguom.
Unatoč svojoj izuzetnoj visini, staza sjevero-zapadnom rutom (eng. “Normal route”) često se smatra jednom od pristupačnijih na velikim visinama. Općenito nisu potrebni cepin ili užad za navez. Radi praktičnosti, koriste se planinarski štapovi i dereze na području snijega i leda, obično tek od 5000-6000 metara. No, ne zavaravajte se: Aconcagua je iznimno velika i klimatski specifična planina. Dobra stvar je što namalna ruta omogućava fleksibilni itinerar, gdje je uobičajeno postaviti dva ili tri visinska kampa: Plaza Canadá, Nido de Cóndores i Cólera.
Iako nije u pitanju tehnički izazov, sa nešto manje od 7000 metara iscrpljujuć je i iznimno zahtjevan uspon.
- Činjenice koje govore o kakvoj se planini radi:
- Najviša planina obiju Amerika
- Najviša planina južne hemisfere
- Najviša planina zapadne hemisfere
- Najviša planina izvan Azije
- Najviši trekking vrh na svijetu.
ITINERAR
Proveo sam dva tjedna penjući se na Aconcaguu ‘Normalnom rutom’ sa lokalnom agnecijom AMG Aconcagua. Itinerar je dolje, iako dolazi s određenim stupnjem fleksibilnosti ovisno o uvjetima na planini.
AMG ACONCAGUA
Povjeravajući svoje putovanje iskusnim znalcima Anda, agenciji AMG Aconcagua usred pandemijskog perioda i konstantnih testiranja tijekom ekspedicije, odlučio sam se za trotjednu ekspediciju. Njihov program obuhvaćao je aklimatizacijske uspone i logističku podršku u baznim kampovima, uslijed čega su postojale mogućnosti za prilagodbu programa na terenu. NIšta nije slučajno pa tako ni činjenica je da glavni menadžer AMG-a Federico Simonovich, hrvatskih korijena.
Ekspedicija je započela zdravom mješavinom uzbuđenja i poštovanja prema poznatim izazovima planine. Iz Mendoze smo krenuli na putovanje ispunjeno strmim stazama, ledenjačkim prijelazima i nemilosrdnom klimom, neprestano se mijenjajući između hladnih noći i vrućih dana.
PREMA ANDAMA
Stigavši u Mendozu, srce Argentine, nakon odmora od puta i upoznavanja sa ljudima iz agencije AMG, pohitao sam potražiti dućan za najam dijela opreme. Mendoza je prekrasan grad okružen vrhunskim vinogradima u kojem prevladava energična dinamika preko dana te opuštenost navečer kada su svi barovi i restorani popunjeni, a na ulicama se pleše Tango. Idući dan stigli su kolege s kojima ću biti u timu, dvoje kolega iz Njemačke te troje kolega iz Francuske. Za uspon do baznog kampa imali smo “trek” vodiča, a kasnije, od baznog kampa nadalje nas je preuzeo glavni vodič, kada su se timovi razdvojili u grupe po troje. Vodiči u našem timu su imali već dugogodišnje iskustvo vođenja na Aconcaguai.
Kao i svi drugi avanturisti u pohodnu na Aconcaguau, završio sam u dućanu za najam opreme. El Refugio Aconcagua na adresi Espejo 285, par blokova udaljenog od Plaze San Martin gdje mi se nalazio hotel. Bilo je teško zamisliti potrebu za vrećom za spavanje na minus -40 stupnjeva i zimsku parka jaknu dok sam jedva podnosio vrućinu od 35 stupnjeva u gradu. U dućanu se nalazi karta svijeta po cijelom zidu na koju se potpisuju planinari i prikvače neki simbol ili bedž države iz koje dolaze. Nakon brifinga i provjere opreme, tim je bio spreman napustiti udobnost grada i uputiti se u Ande, najduži planinaski lanac na svijetu.
PLANINSKA PUSTOŠ
Ujutro smo se ukrcali u mini bus i autocestom putovali gotovo 4 sata i 180 km do Los Penitentesa, zaustavivši se uz granicu sa Čileom u Usapallati na argentinski roštilj. Los Penitentes je nekoć bio popularno skijalište, no u zadnjih desetak godina snijeg je praktički nestao s njegovih padina. Danas, oronula zbirka planinskih kuća i skloništa služi samo trekerima i planinarima ljeti. Prenoćili smo u vojnom objektu, a vrijeme smo kratili šetnjom i istraživanjem prirodnih fenomena Puente del Inca.
Prvi tjedan protekao je u upoznavanju sa terenima koji su varirali od prašnjavih staza do stjenovitih prijevoja u treku do baznog kampa pod Aconcaguaom.
Trek normalnom rutom započinjemo hodom kroz dolinu Horcones. Prebacili smo se 10 minuta niz cestu do ulaza u Parque Provincial Aconcagua u Horconesu. Ova dolina koja vodi do Aconcague ima prekrasne formacije stijena u pastelnim bojama raširenih po zidovima Horcones doline.
Stanica parka rendžera u Horconesu polazna je točka za trek do baznog kampa. Nakon uobičajenog postupka provjere dozvole za uspon, rendžeri na stanici parka svakom planinaru dodijeljuju numeriranu vreću za smeće. Na Aconcaguai se visoka pažnja pridaje očuvanju okoliša i pritom se svaki planinar mora pridržavati pravila o zbrinjavanju smeća, jer u suprotnom može dobiti kaznu pri izlasku iz nacionalnog parka.
Trek staza je bilo lagano vijugava, isprekidana brojnim zaustavljanjima za fotografiranje, posebno tamo gdje je staza prolazila jezerom Laguna de Horcones.
Za vrijeme treka, obično nakon ručka, krdo mazgi sa svojim Arrierosom (mazgar/gonič krda) sustiže nas u oblaku prašine. Mazgama se prenosi naša prtljaga do baznog kampa, ostavljajući nam samo lagani ruksak za vrijeme hodanja dolinom Horcones.
Prvu dan uspona sam nastojao ići što sporije kako bih se lakše aklimatizirao, rastežući 5 km hodanja na dobra 3 sata. Kolege iz tima su išli bržim tempom sa vodičem, što se kasnije pokazalo kao nepotreba žurba. Na putu smo prvi put ugledali Aconcaguau. Od poimanja veličine planine, gotovo sam ostao bez daha. Bio je to u suštini moment poštovanja i naklona veličanstvenosti prirode.
Dok sam u timu, sa vodičem i kolegama planinarima iz Njemačke, koračao po pustom i prašnjavom terenu nacionalnog parka Aconcagua, prilagođavao sam se na nadmorsku visinu i svakodnevno funkcioniranje u ovoj pustoši. Trek koji vijuga kroz mirne doline do baznih kampova Confluencia i Plaza de Mulas, poslužio je među ostalim u upijanju planinskih anegdota Inka, boljem upoznavanju sa timom i povezivanju sa samom planinom. Sunce prži i svi se trude sakriti i najmanji djelić kože jer u dolini gotovo da i nema hlada. Ne izgorjeti zapravo je jedan od većih izazova na treku do baznog kampa.
AKLIMATIZACIJA: Plaza Francia 4200m
Confluencia, smještena na ušću dviju rijeka koje teku sa sjeverne i južne strane Aconcague, udoban je kamp prepun kupolastih šatora, natkrivenih terasa i pravih toaleta.
Iznenadilo me koliko je teren suh i prašnjav. Većinu treka tvrdoglavi vjetar je šibao po licu tjerajući me da se sve više i više pokrivam po licu i esktremitetima. To će postati stalna značajka uspona: koliko god sunce bilo jako i vedro, vjetar i neprijateljska hladnoća u večernjim satima koja ga je pratila, nikad nisu bili zaboravili na nas.
U prvom kampu Confluencia, imali smo bazu za aklimatizacijski uspon do visoravni poznate kao Plaza Francia ispod južne strane Aconcague na 4200 metara. Tu sam shvatio koliko je Aconcagua zapravo kolosalna. Čak i na ovoj visini, greben južne strane Aconcagua uzdiže se prema vrhu gotovo 3000 metara.
Kad smo se okrenuli i krenuli natrag prema kampu Confluencia, među našom je grupom vladalo čudno nelagodno raspoloženje. Prvi pravi pogled na planinu me je zadivio, ohrabrio i dodatno motivirao, ali je težina zadatka koji smo imali pred sobom istodobno postala vrlo stvarna i zastrašujuća.
Vrijedno je napomenuti da je južna strana planine za razliku od sjeverne, općenito hladnija, ledenija i ima zahtijevnije rute za penjanje, u kojima se okušavaju svjetski poznati aplinisti. U tom trenutnu sam osjetio svojevrsno olakšanje jer naš uspon prolazi tehnički manje zahtjevnom, sjevero-zapadnom stranom odnosno normalnom rutom.
BAZNI KAMP: Plaza de Mulas 4300m
Sljedećeg smo se jutra oprostili od Confluencije i domaćina te krenuli na trek do baznog logora. Putovanje od osam do devet sati kreće se uz poplavnu ravnicu Rio Horcones prateći suho, ispucalo i šljunčano korito rijeke. Vjetar je cijelo vrijeme bio stalni izvor nelagode, dajući sve od sebe da odagna svaki užitak iz pogleda koji se pružao.
Trek od 20ak kilometara prema Plaza de Mulas trajao je gotovo cijeli dan po uglavnom užasnoj vrućini i prašnjavoj planinskoj pustoši. U drugom dijelu dana staza konačno skreće udesno i počinje se strmo uspinjati prema izvoru rijeke, ledenjaku Horcones Superior.
Nakon nekoliko lažnih obećanja, prve raznobojne mrlje u baznom kampu Plaza de Mulas konačno su se pojavile, na naše veliko olakšanje. Bila je to hrpa umornih duša koja se tog poslijepodneva sjatila u bazni kamp Plaza de Mulas, dočekana bezbrojnim termosicama vrućeg čaja, tanjurima slatkih keksa i veganske pizzea puno sira.
Bazni kamp Plaza de Mulas je u biti sadržajnija verzija kampa Confluencia. Iako se svi penjači i planinari ne zaustavljaju na Confluenciji, a ako i stanu, bit će to najviše do dvije noći, ali svi će se zaustaviti na Plaza de Mulas i to na nekoliko noći. U njemu se nalaze stotine penjača i planinara, te vodiči, kuhari i nosači koji im pomažu u logistici, prehrani, snabdijevanju vodom prilikom boravka na planini i za osiguravanje drugih svakodnevnih potreba.
PRVI VRH OD 5000m
Uspon kroz kampove Confluencia i Plaza de Mulas predstavljao je kaleidoskop terena, od prolaska kroz razigrane planinske potoke i brzace do upuštanja na strme, izazovne staze. Nakon dana odmora u baznom kampu, na rasporedu je bilo drugi aklimatizacijski uspon. Popeli smo susjedni, prilično stjenovit vrh Mt. Bonete na 5100m. Za uspon nam je bilo potrebno oko četiri sata, a za silazak do dva sata.
Na putu smo prošli pored sada napuštenog planinarskog doma Plaza de Mulas. Zgrada je napuštena od 2009. godine kada ju je vlada zaplijenila nakon što je vlasnik prestao plaćati porez.
Što smo se više dizali, vidici su postajali veličanstveniji jer su se pružali pogledi na ledenjak Horcones Superior, dolinu Horcones i sjevernu stranu Aconcague, koja je izgledala posebno mračno i zloslutno na popodnevnom svjetlu u koreografiji sa oblacima.
U ono doba u veljači je bilo malo ili nimalo snijega pa je uspon bio još jedna prašnjava stvar. Neposredno ispod vrha teren postaje stjenovit što zahtijeva nošenje kacige i osnovno penjanje po stijeni bez naveza. Bilo je sjajno popeti se na vrh, također obilježen jednostavnim aluminijskim raspelom i opustiti se na nekoliko minuta uživajući u pogledu. Bio je to moj prvi vrh iznad 5000 metara, ali nadam se ne i posljednji!
Ovdje sam prvi puta stekao dojam o veličini planinskog lanca Anda. S vrha Mt. Bonete vidjele su se planine čileanskih Anda na zapadu i Aconcaguae na istoku. Palo mi je na um da Aconcagua, osobito njezina sjeverna strana, nije prekrasna planina ni u kakvoj mašti. S ove strane se vidi malo snijega i uglavnom je okružena suhim i prašnjavim siparima.
Krušljiv teren i sipar bili su “plodno tlo” za sanjkanje i skijanje po gojzericama u spuštanju do same visoravni uz bazni kamp Plaza de Mulas. Iduće jutro krenuli smo prema visinskim kampovima, gdje sam zapravo uvidio zahtjevnost Aconcaguae.
U fijucima ledenih vjetrova ispod svjetlucavih južnih zvijezda, odmor je bio više nego zaslužen u šatorima veselog raspoloženja, gdje su lokalni vodiči i iskusni planinari pričali o proteklim ekspedicijama i sutrašnjim planovima, a mi planinari o nama, našim obiteljima i zemljama iz kojih dolazimo. Najbolji dio dana bila je noć utopljena bocom vrućeg čaja unutar vreće za spavanje. Usponi su fizički bili zahtjevni, no nije nedostajalo odlučnosti ni nepokoljebljivog timskog duha.
POHOD U VISINE
Došlo je vrijeme za prvu rotaciju do kampa 1, poznatog kao kamp Canadá. Plaza de Mulas, kao što ime sugerira, posljednja je stanica za mule, koje su do sada nosile naše teške torbe od Horconesa do baznog kampa preko Confluencije. Bili smo odgovorni samo za nošenje vlastite opreme i ruksaka.
Međutim, od prvog kampa nadalje prema višim logorima, svaki planinar je odgovoran za nošenje sve osobne opreme i hrane za preostali dio ekspedicije. Naša agnecija AMG Aconcagua je angažirala nosače da pomognu u nošenju šatora i opreme za kuhanje.
U hvatanju laganog ritma stigosmo na greben prvog visinskog kampa Plaza Canada, a isušena usta od vjetrometine na otvorenom dobrano su se trzala u škrgutajućem iščekivanju večere. Šatori su bili razasuti po grebenu, poneki zbijeni jedan uz drugog u pokušaju da se odupru naglim naletima vjetra. Savjet iskusnih vodiča govori da za vijeme vjetrova nije preporučljivo duže vremena stajati na otvorenom, nego se po mogućnosti brže bolje skloniti u neku zavjetrinu odnosno kad je moguće u šatore.
Kamp Canadá, smješten iza stjenovitog izdanka ispod 5000 m, uživa u lijepom pogledu na okolni ledenjak i dolinu. Staza do kampa, kao i sve staze između viših kampova, obeshrabrujući je niz vijugavih skretanja desno-lijevo puževim korakom kako bi se čuvala energija i učinkovito privikavalo na visinu.
Trenutak za pamćenje. Zalazak sunca, koji se prostire preko širokog horizonta Anda, obojio je nebo vatrenim nijansama narančastih i crvenih zraka sunca. Silueta okolnih vrhova naspram živopisnog neba donijela je večernji spokoj i toplinu na isušenim obrazima kao poticaj za daljnji uspon.
Nakon što smo spremili svoje terete, relativno brzo smo se spustili do baznog kampa, veći dio puta trčeći prema dolje, presijecajući stazu koja je bila prilično zahtjena u usponu samo nekoliko sati ranije. Po dolasku u bazni logor, smjestili smo se u naše šatore kako bismo uživali u još jednom danu odmora, prije nego što smo se opet popeli u prvi visinski kamp Canadá.
VISINSKI KAMPOVI
Nakon rotacije i ponovnog uspona do Plaze Canade, preda mnom je novi veliki izazov.
Ujutro su se oči naglo otvarale, dočekane pogledom u smrtznuto platno šatora u kampu Plaza Canada. Vjetar je zavijao kroz labirint šatora, a svaki zakrilac i šuštanje podsjećali su na izloženost visini. Nakon jutarnjeg čaja i hidratizacije, natjerali smo kalorije u svoje apetite potisnute nadmorskom visinom. Krećemo prema drugom visinskom kampu.
Ovo će se kasnije pokazati kao jedan od najtežih dana, budući da je sve što smo prenijeli u dva nošenja tereta od baznog kampa do kampa 1, moralo biti prebačeno u jednom nošenju do kampa 2. U mojem slučaju je to bilo oko 25-26 kilograma.
Kontinuirani zig-zag uspon stazom bio je krajnje naporan s ovakvim teretom na mojim leđima. Činilo se kao da nikad neće završiti. Jedina utjeha bila je spoznaja da nas sutradan čeka posljednji dan odmora i da bi teret trebao biti manji kad krenemo prema trećem visinskom kampu Colera.
Moguće je unajmiti nosače koji mogu nositi do 20 kg između viših kampova, a detalje možete provjeriti sa AMG Aconcagua. Na ovo ne gledajte kao na luksuz, nego kao na mogućnost koju bih svakako preporučio da razmotrite. Mi smo samostalno nosili većinu opreme, no da sam prije imao potrebne informacije, vjerojatno bih se odlučio na angažiranje nosača za dio tereta.
Staza šarenih točkica tj. kolega penjača u njihovoj opremi ispred nas vijugala je naizgled beskrajnom uzvisinom prema drugom visinskom kampu Nido de Condores. Na samo 500 metara visinske razlike do drugog visinskog kampa, sve rijeđi zrak postajao sve primjetniji.
S ekipom iz tima, katkad bi energično pročavrljao te se postupno prepustio introspektivnoj tišini, koju su prekidali ritmično šuštanje visogorskih čizmi i sporadični udari vjetra. U međuvremenu se u tijelu dešava paradoks umora i adrenalina, a misli lete između uzvišenih planina Anda i unutarnjeg dijaloga ustrajnosti.
Dolazak na plato Nido de Condores. Napor do platoa drugog visinskog kampa nagrađen je veličanstvenim prizorom nepreglednih prostranstava podno Aconcaguae. Dok smo postavljali drugi visinski kamp usred planinske pustoši, sunce, sada golema narančasta kugla, graciozno se rasplinula između oblaka, a njegove odlazeće zrake grlile su sve hladniju večer na Aconcaguai, mekim, zlatnim sjajem.
Prije večere, vodiči su nas probudili nakon kratkog poodnevnog sna da izađemo na zrak i odemo u obližnje ledenjačko jezero po vodu. Nido de Cóndores daleko je značajniji kamp od kampa Canada, zajedno s heliodromom i postojećim “uredom” rendžera nacionalnog parka. Gotovo svaki penjač provede barem jednu noć u Nido de Cóndores.
Noć na visini je simfonija tišine i suptilnih zvukova udaljenih lavina, prigušenih razgovora između šatora i uvijek prisutnog vjetra. Ležeći u svojoj vreći za spavanje, dok nisam mislio na obitelj, razmišljao sam o iskustvima dana, malim pobjedama i surovoj ljepoti planina južne Amerike.
PRVI PUTA NA 6000m
Život u visinskim kampovima je mirniji i jednostavniji. Nema većeg broja kupolastih šatora, toaleta ni pomoćnog osoblja, pa je i značajno manje planinara i ljudi općenito. Zapanjujući pogledi i grimizni zalasci sunca dodatno doprinose spokoju i uživanju u miru vlastitih razmišljanja i internih dijaloga.
No, uz spokoj dolaze i neke poteškoće. Kako se nadmorska visina povećava, noćna temperatura strmoglavo pada i samo nekoliko izdržljivih duša ostaje izvan svojih šatora nakon zalaska sunca, za razliku od baznog kampa gdje se ljudi uživaju u večeri i pokojoj čaši crnog vina i ostaju budni do dugo u noć,
Isto tako, vjetar je jači na višim visinama i dodatno doprinosi hladnoći. Spavanje je također postalo teže. Znao bih se koji puta u noći zateći kako se naglo bacam i okrećem, hvatajući zrak kojeg nije bilo. Ovo je inače normalna pojava uslijed sna kada se tijelo prilagođava na višu nadmorsku visinu.
Dodatno, situacija sa WC-om se promijenila i postala malo kompliciranija, iako nedvojbeno higijenskija. Na platou kampa Nido de Condores bio je jedan manji šator koji je služio za potrebe toaleta, a ujutro bi ga vrijedni porteri očistili i sanirali.
Nemali dio penjača kreće u završni uspon sa Nido de Condores umjesto sa trećeg visinskog kampa 3 (Cólera). To čini mnogo duži dan završnog uspona i nosi nižu stopu uspjeha, iako skraćuje vrijeme provedeno na višoj nadmorskoj visini i, kao takvo, vjerojatno nosi manji rizik.
Iskoristili smo vrijeme u Nido de Cóndores tako što smo pripremili i uskladili opremu, obnovili zalihe vode i odmarali se što je više moguće na zraku. Stizala su izvješća da je gore najava snijega pa nismo morali nositi veće količine vode osim za osobne dnevne potrebe. Sjajna vijest!
Nošenje opreme i ekspedicijskih stvari iz kampa 2 u kamp 3 Coleram, pokazalo se jednako napornim. Na leđima sam nosio oko 20 kg te iako je teret bio nešto lakši, sada smo se penjali prema 6000 metara, više nego što sam ikad prije bio. Efekti nadmorske visine su se počeli osjećati kroz veću potrebu za disanjem i odmorom tijekom uspona. No, držao sam fokus na disanje i kretao se maksimalno sporo, što je potvrđena formula za nastavak daljnjeg uspona na visinama.
Nakon sporog i napornog uspona do 6000 metara, pred samim kampom nas je dočekala dobrodošlica, u vidu strmog penjanja preko stijene koja strši ispod platoa Colere. Na ovom dijelu je već dobrano bilo snijega te na dijelovima leda, no ipak se nisam odlučio za stavljanje dereza kao ostali jer sam već imao iskustva u penjanju sa sajlama. Drugom rukom sam se oslonio na planinarski štap te kratkim koracima grabio prema platou kampa Colera.
Sam dolazak na 6000 metara je u tim momentima i danima predstavljao postignuće, budući da sam svakim korakom iznova podizao ljestvicu ispenjane nadmorske visine, Na kampu 3 su obitavali i obilazili rendžeri nacionalnog parka, koji svaki dan provjeravaju prolaz prema vrhu i agnažiaju se u eventualnim nepredviđenim okolnostima u kojima se zateknu planinari. U dobroj atmosferi podizali smo šatore, otopili snijeg i nakon večere se brzo spremili na spavanje jer sutradan počinjemo u 3 sata ujutro kada nas čeka najhladniji i najduži dan cijele ekspedicije.
ZAVRŠNI USPON
Život u visinskim kampovima je mirniji i jednostavniji. Nema većeg broja kupolastih šatora, toaleta ni pomoćnog osoblja, pa je i značajno manje planinara i ljudi općenito. Zapanjujući pogledi i grimizni zalasci sunca dodatno doprinose spokoju i uživanju u miru vlastitih razmišljanja i internih dijaloga.
Nakon gotovo dva tjedna u planinskoj pustoši i odsiječenosti od svijeta zadnjih par dana, svaki trenutak između sna bila je pomisao na obitelj. U današnjem informacijskom dobu najgora kazna koja te može zadesiti je nemogućost komuniciranja i ne imati saznanja o najbližima te da li je sve u redu.
S druge strane, znam da oni također brinu, no doduše nepotrebno, jer kao avanturist i planinar uživam u ovoj surovoj prirodi i doživljavam svaki moment na ekspediciji kao čin stvaranja osobne i svojevrsne obiteljske povijesti.
Smješten među oblacima, kamp Colera postao je preteča željenog uspona na vrh. Svaki korak po zaleđenim terenima bio je delikatan ples između prirode i odlučnosti. Suština uspona bio je izazov kroz zloglasnu Canaletu, strmi uspon obložen siparom koji zahtijeva strpljenje i snagu.
U 3 sata ujutro na 6000 metara je bilo iznenađujuće hladno. Čak -30 stupnjeva pokazivao je termometar u šatoru te je okruženje biste i očekivali u takvoj divljini. Mračno sa snažnim udarima vjetra, užasno hladno i sveukupno krajnje neugodno okruženje za dizanje iz tople vreće za spavanje u mećavu, zapuhe i snijeg do ispod koljena. Ispuzao sam iz svoje vreće za spavanje, navukao praktički sve slojeve odjeće koje sam imao, popio termosicu čaja i pojeo tost te spreman dočekao vodiča pred zakazano vrijeme u 4h za polazak.
NA DAH OD VRHA
Uspon iz kampa Colera pod čeonim lampama bio je prilično strm, a staza je bila napučena većim brojem grupa koje su tu noć krenule prema krovu Južne Amerike. Vjetar se postepeno urazumio te se sa proticanjem uspona dizala temperatura tijela, Negdje na pola puta do Independencije povremeno se nazirao led ispod snijega te smo morali staviti dereze. Nimalo ugodno i pomalo rizično iskustvo u snijegu do iznad gležnja i bez rukavica te definitivno loš timing vodiča za primjenu takve opreme. Nakon nekoliko sati, sa prvim zrakama sunca, stigli smo do stare ruševne kolibe poznate kao Independencia na oko 6.400 metara nadmorske visine.
Više nije bilo mračno, ali to nije bilo utješno. Visina je počela sve više djelovati na što je jedan od članova tima osjećao malaksalost i veliki umor. Nakon kratkog odmora, ipak smo svi krenuli prema transverzali, a pomoćni vodič je imao kolegu penjača pod dodatnim nadzorom.
Nakon prolaska zavjetrine, udari vjetra su fijukali zvukove latinske divljine i svojom snagom usporavali naše korake prema transverzali Cresta del Viento.
Od Independencije, jednog od posljednjih mjesta relativno zaštićenih od vjetra, ruta se uspinje kratkom uzbrdicom, iznad snježnog prevoja, da bi izašla prema dugom križanju, s markiranom stazom i blagim nagibom do preko izložene transverzale sa više od 2 kilometra ponora i to konačno vodi do podnožja kuloara Canaleta, na 6600 metara.
Prešli smo na traverzu Cresta del Viento, divlji i izloženi kontinuirani uspon koji vodi do Canalete. Udah, korak, izdah i tako par minuta pa kratka stanka sa par laganih udisaja i izdisaja te tako u unedogled. Ritam je postajao sve bitniji dok smo se upuštali u mentalnu bitku monotomije, podsjećajući da je svaki korak prema gore bio mala pobjeda protiv nadmorske visine.
U izuzetno strmoj i izloženoj traverzi fokusirao sam se na svaki pokret i štednju energije te u sinkroniziranoj dinamici usporene snimke (“slow-motion”) koračao prema prolazu Canalete, koju u podnožju nadvija stjenoviti konkavni zid poznat kao “La Cueva” (špilja) na 6600 metara. Canaleta je kuloar na kojem prevladava hpa škrape, kamenja i krušljivog terena. Na visini od 6700 metara vas boli duša kada za svaka dva koraka naprijed skliznete jedan unatrag.
U hladovini špilje smo imali malo dužu pauzu od 20ak minuta, pojeli kako je tko mogao “lunch paket” i osvježili se čajem i vodom. Iz minus 30 stupnjeva u noći, prešli smo na udare sunca i reflektiranje sunčevih zraka od snijega, što je ionako težak dan učinilo dodatno napornijim. Ovdje sam se raskomotio i skinuo jaknu parku kako bih do vrha nastavio u ugodnijoj varijanti. Špilja podno kuloara Canalete, točka je provjere stanja svakog od planinara te sam primijetio da su se neki penjači ovdje odlučili vratiti prema baznom kampu. U tom trenutku sam se zamislio nad situacijom u našem timu, budući da kolege nisu imali prethodno iskustvo visine na ozbiljnim planinama te su počeli osjećati poteškoće tijekom završnog uspona. Imali smo pomoćnog vodiča koji se već bio vraćao prema baznom kampu sa jednim od članova tima. Unatoč poteškoćama i nesigurnosti glavnog vodiča, nastavili smo se penjati iscrpljujućim obroncima 400 metara visoke Canalete.
Napredovanje po krušljiom terenu Canalete podno naizgled labavih stijena postaje prilično sporo. Nakon zig-zag prevoja izbijamo na greben i dolazimo do gotovo posljednih prepreka, hrpe kamenih gromada ispod vrha. Na 6800 metara nadmorske visine, napredujemo vrlo sporo, pola stope po pola stope. Već sam gledao prema vrhu koji se smješio sa par prolaznih oblačaka, što mi je davalo nevjerojatnu snagu i motiv za “zadnju dužinu”. No, za neiskusne kolege koji su unatoč poteškoćama dogurali do 6850m, ova nadmorska visina bila je previše. Vodič nije htio ni u kom pogledu riskirati i donio je oduku o obaveznom koletivnom spuštanju u bazni kamp. Situacija u kojoj se do tada nisam nikada našao i za koju nisam imao ni primisao da bi se meni mogla dogoditi. Stojim na “dah od vrha”, a ni pod kojim uvjetom ne mogu promijeniti odluku. Čak je bilo spomenuto i moguće angažiranje rendžera nacionalnog parka u slučaju nepoštivanja odluke vodiča. No to je život i u takvim situacijama je potrebno brzo donositi odluke, te u jednu ruku nalazim razumijevanje za takvu odluku vodiča koji se vodio svojom odgovornošću za sigurnost svih članova tima.
SILAZAK
Svaki korak prema dolje bio je blagi podsjetnik da se planine ne osvajaju samo dosegnutim vrhovima, već nepokolebljivim duhom i jedinstvom potaknutim tijekom penjanja. Kao i na svakoj planini, više se nesreća događa na putu prema dolje pa je unatoč doživljenom šoku podno vrha i dalje bila potrebna moja puna pozornost i fokus na svaki korak. Zadnje zalihe energije crpio sam u mislima na obitelj, a sve za siguran silazak u bazni kamp.
Nakon gotovo 15 sati završnog uspona i silaska u kamp 3 Colera, osjećao sam se kao u filmu “Never Ending Day”. Po dolasku do kampa 3, svi smo, sada na “sigurnom” uronili u svoje šatore, popili litre prijeko potrebnog čaja i radili jedino što smo mogli, spavati. Sljedećeg smo jutra spremili naše šatore i opremu te se spustili izravno u bazni kamp, zaustavivši se u Nido de Cóndores da zajedno sa nosačima i vodičima pokupimo svu opremu koju smo spremili tijekom uspona. Zadnja noć u baznom kampu bila je najopuštenija jer je pritisak penjanja nestao. Neki su bili shrvani i tmurni, neki veseli i sretni, a neki samo umorni i ponosni.
Ubrzo smo se vratili u grad Mendozu usred ljeta u južnoj Americi, gdje smo se prije povratka podružili na oproštajnoj večeri sa vodičima i kolegama iz naše ekspedicije.
GRACIAS ACONCAGUA
Aconcagua vjerojatno nije jedna od najljepših planina na svijetu i uspon je pomalo kratkog šarma, ali ovaj titan Anda od kamenja i leda i dalje će biti jedna od najpoželjnijih planina na planetu.
U prostranstvima Aconcague otkrio sam drugačiji vrh, gdje se nadmorska visina nije mjerila u metrima već u nemjerljivoj dubini stečenih iskustava, prijateljstava i životnih spoznaja.
U svakoj stijeni, u svakom koraku krušljivim siparom i unutar svakog novog izazova koji postavlja Aconcagua, nisam pronašao prepreku za osvajanje, već vodič prema otkrivanju životnih vrhova koji žive u nama samima.
Ovaj puta pobjeda nije značila postavljanje zastave na vrh, već je to bila podređenost i na kraju pobjeda tima, unatoč vlastitom cilju koji je bio opipljiv golim očima.
Pouka i put koji sam pronašao na Aconcaguai, svjetlo je za daljnje korake. Koraci koji nas ohrabruju su oni koji čine razliku, a razlika u iskustvu čini nas jačima za daljnje izazove.
ACONCAGUA: Bitne stvari za uspon
Potrebno iskustvo
Važno je razumjeti kako se vaše tijelo ponaša u okruženjima s niskom razinom kisika. Utoliko je dobro imati iskustvo visine do 5000 – 6000 metara. Iako se planine poput Aconcaguae ili Kilimanjara čine tehnički nezahtjevnima, osjetiti visinu i znati prepoznati znakove visine može biti ključno na usponima i općenito boravku na takvim visinama.
Hidratacija
Aconcagua se nalazi u visokoj pustinji i izuzetno je suha i hladna, posebno na nadmorskoj visini iznad 6000m. Na visini ćete brže dehidrirati, a kada je zrak suh i vaše disanje pojačano, hidratacija postaje kritična. Na Aconcagui biste trebali piti 4 do 5 litara tekućine dnevno.
Zaštita
Sunce je izuzetno moćno na Aconcaguai i definitivno vam nije “prijatelj”. Sunce će u kombinaciji s hladnim vjetrom djelovati isušujuće na vašu razinu hidratacije. Koža će vam biti suha, kao i sluznice nosa i grla. Budite potpuno pokriveni dugim rukavima svaki dan i osobito na treku do baznog kampa te zaštite ekstremitete, lice i usta.
Otpornost
Iz mentalne perspektive morate biti spremni na jake vjetrove koji neprestano pušu iznad baznog kampa. Na Aconcaguai je ključno imati odgovarajuću odjeću i opremu, koju sam naveo u prethodnom blogu u popisu opreme za Aconcaguau. Vrijeme se može promijeniti više puta dnevno, stoga je razumijevanje i pristup slojevitom odijevanju na planini izuzetno bitno.
Aconcagua, unatoč visokoj nadmorskoj visini, nije tehnički zahtjevna planina. Dakle, nema klasičnog penjanja u stijeni ni potrebe npr. za opremu za led osim dereza. Međutim, poznato je da je to izuzetno hladna planina s vrlo jakim vjetrovima. Temperature se lako mogu spustiti ispod -30° stupnjeva na gornjim dijelovima planine i dosta penjača koji su se penjali na Mount Everestu i Aconcaguai, rekli su da Aconcagua u određenim periodima može biti hladnija.
Planinarite sa mnom u svijet spektakularnih svjetskih planina i uronite u unutarnje istraživanje potaknuto svakim korakom u nepoznato.
Otkrijte još avantura i priča na matijakrznar.com/blog.
#Aconcagua #Argentina #MatijaKrznar
0 Comments