Granice uma i visina
Zašto se uopće penjem?
Postoji nešto neobjašnjivo u želji da napustiš sigurnost svakodnevice i izložiš se hladnoći, vjetru i visinama. Ljudi često pitaju: “Zašto se penješ? Što te tamo gore čeka?”
Ali pitanje nije što me čeka na vrhu. Pitanje je što ostavljam iza sebe i što pronalazim putem.
Ne sjećam se točno trenutka kada je ideja o usponu na Ama Dablam postala stvarna odluka. Možda je to bio dan kad sam prvi put vidio njenu siluetu na fotografiji – elegantna, strma, gotovo nestvarna. Ili je to bio neki trenutak tišine, negdje na nekoj drugoj planini, kada osjetiš da moraš krenuti dalje.
Ali znam da nisam tražio samo vrh.
Tražio sam nešto što će me ogoliti do srži. Nešto što će me natjerati da se suočim s pitanjima na koja još nisam imao odgovore.
Jer svaka ekspedicija, svaki uspon, na kraju nije ništa drugo nego pokušaj da shvatiš tko si kad sve ostalo otpadne.
I upravo tu priprema počinje – ne u teretani, ne u planiranju, nego u tišini tog pitanja koje se pojavi u tebi i ne nestaje.
Ama Dablam nije bio samo još jedan vrh na popisu. Bio je to trenutak u kojem sam htio vidjeti gdje su moje stvarne granice – ne samo fizičke, nego one unutarnje. Što ostaje od čovjeka kad mu oduzmeš sve komforne stvari i ostaviš ga samog sa sobom, u surovim uvjetima, na rubu svojih mogućnosti?
Priprema za ovakav uspon nije se sastojala samo od treninga. Bila je to priprema za suočavanje s vlastitim strahovima, s vlastitim slabostima i s pitanjima na koja još nisam znao odgovor.
Tijelo koje uči slušati, ne dominirati
Priprema nije bila jednostavna. Hodanje satima s teškim ruksakom po kiši i nevremenu, treninzi snage ujutro prije posla, vikendi provedeni u brdima umjesto s obitelji i prijateljima… Fizički dio je iscrpljujuć, ali nije ono što najviše slama ljude na ekspedicijama.
Možeš trenirati do iznemoglosti. Možeš nositi teške ruksake, raditi na izdržljivosti, učiti kako se kretati kroz stijene. Ali sve to vrijedi malo ako ne znaš slušati vlastito tijelo.
Priprema za Ama Dablam nije bila borba s fizičkim ograničenjima. Bila je razgovor.
Naučiti kad stati.
Naučiti kad usporiti.
Naučiti kad prigrliti umor umjesto da ga ignoriraš.
Jer na visini, tijelo nije tvoj sluga – ono postaje tvoj partner. A ako ga ne slušaš, planina će te na to natjerati.
Što se dogodi kada iscrpiš tijelo? Onda na scenu stupa um.
Na velikim visinama, gdje kisika ima malo, tijelo usporava, ali misli postaju glasnije. Pojavljuju se one sumnje koje u svakodnevnom životu možeš ignorirati – Što ako nisam dovoljno dobar? Što ako ne uspijem? Što ako sve ovo nema smisla?
Naučio sam da je priprema za planinu zapravo priprema za susret sa samim sobom. Kada se umor pojavi, kada tijelo zaboli, tada nema laži – tada si ti ono što stvarno jesi.
Ostavljajući suvišno iza sebe
Pakiranje za ekspediciju je kao život u malom – svaki gram je važan, svaka stvar mora imati svrhu.
Gledajući opremu, shvatio sam da nije riječ samo o logistici. Koliko često u životu nosimo teret koji nam zapravo ne treba? Stvari, misli, odnosi… Koliko toga nosimo sa sobom jer smo uvjereni da bez toga ne možemo?
Na planini ti sve postane jasno – treba ti samo ono što je stvarno važno. Treba ti toplina, treba ti energija, treba ti nešto što će te zaštititi kad dođu loši dani. Sve ostalo je samo teret.
I tako sam već prije dolaska na Himalaju počeo učiti jednu od najvećih lekcija: samo ono bitno ostaje, sve ostalo otpada.
Planinarenje je učenje o tome koliko malo ti zapravo treba.
Svaki gram u ruksaku postaje važan. Stvari koje si mislio da su ti nužne, odjednom su samo težina. Priprema je značila sate razmišljanja o opremi, isprobavanja, testiranja – što mi stvarno treba? Što mogu ostaviti?
Koliko toga nosimo u sebi, uvjereni da nam je potrebno? Strahove, sumnje, očekivanja drugih ljudi, priče koje smo sami sebi ispričali o tome tko smo i što možemo?
Priprema nije bila samo fizička. Bila je to priprema za odbacivanje.
Za odlazak gore lakši, ne samo fizički, nego unutra.
Prvi korak je uvijek najteži
Kada je sve bilo spremno, došao je trenutak polaska.
Let za Nepal. Dolazak u Kathmandu, vreva, buka, kaos uličica i miris jela s uličnih štandova. Početak aklimatizacije, treking prema baznom kampu, prvi pogledi na Ama Dablam u daljini.
I sjećam se tog trenutka – stojim pred planinom, osjećam njezinu snagu, njezinu tišinu, njezinu prisutnost. Kao da me promatra i pita:
“Jesi li stvarno spreman? Ne fizički, nego ovdje unutra?”
Tog trenutka postalo mi je jasno – pravi izazov neće biti stijene, led i tehnički detalji. Pravi izazov će biti sve ono što nosim u sebi i s čime ću se morati suočiti putem.
Ali zato sam i došao.
Da ostavim ono što mi više ne treba.
Da pronađem nešto novo.
Da vidim tko sam kada više nema ničega osim mene i planine.
Planina ne mijenja ljude – ona samo uklanja ono što nisu
Ljudi često govore da ih je neka planina promijenila.
Ali, s time se ne slažem. Planina nije učitelj, nije guru, nije magija koja te preoblikuje.
Ona samo oduzme sve ono suvišno i ostavi te sa samim sobom.
I ako si spreman, ako možeš podnijeti tu tišinu, možda shvatiš da ono što ostane nije slabije, nego jače.
Zato se penjem.
Ne zbog visine.
Ne zbog fotografija.
Ne zbog priča koje će drugi slušati.
Nego zbog tog trenutka kad stojiš tamo gore, bez svega, i shvatiš – možda nikad nisam bio bliže sebi.
Kad ostaneš sam sa sobom, na visini, bez distrakcija, bez buke svakodnevice – tada vidiš tko si zapravo.
A to je možda najvrjedniji dio cijelog ovog puta.
Jer kad se vratiš s planine, vratiš se kao netko tko je lakši. Ne samo fizički, nego iznutra.
Spreman za svoj sljedeći izazov.
Planinarite sa mnom u svijet spektakularnih svjetskih planina i uronite u unutarnje istraživanje potaknuto svakim korakom u nepoznato.
Otkrijte još avantura i ekspedicija na matijakrznar.com/blog.
0 Comments